Izložba slika Spiritual Painting „Plutajući u svetlosti“

Prvo što mi je prošlo kroz glavu je bilo kako ću ja imati izložbu ? Sve se tako spontano i brzo događalo da nisam stigla da razmislim o tome kako ja psiholog, profesor, terapeut sad imam izložbu slika?

Nije to više opušteno ćaskanje sa porodicom i prijateljima, nego zvaničan događaj i počinje polako da me hvata trema. Zašto sad trema kad to toliko volim – pita se neki mudriji, staloženiji deo mene ? Odgovor je jasan – pa zato što nisam akademski slikar. Ko je sad meni dao odobrenje da je slikam, pravim izložbu i prodajem slike?

I onda se setim, pa ja to radim zato što beskrajno uživam u tome, od pripremanja ambijenta za slikanje, sve do pranja opreme – baš u svakom koraku sam potpuno prisutna – celim svojim bićem.

Da, zato sam i počela da slikam jer tu nemam ograničenja i pravila, tu sam samo ja i moj lični doživljaj.

Dobro, ipak smem da pravim izložbu i prodajem slike jer se one dopadaju ljudima. Hm, a šta ako se ne dopadaju, hoću li onda odustati?

Odlučujem sledeće, pratim sebe, svoju intuiciju, maksimalno uživam u procesu i ne mislim o ishodu. Prepuštam se i zaista ne brinem o tome gde će me sve to odvesti.

Dolazi i taj dan – dan moje prve izložbe. Ništa ne ide po planu, razmišljam da li da sve otkažem, hvata me panika. Objektivne prepreke postoje, ali nemam kud jer ne znam ko će sve doći i ne mogu da otkažem. Setim se svega što sam naučila i samo pustim sve da ide svojim tokom. Ne mogu ništa da uradim, a ako ne treba da idem tim putem ovo će mi biti jasan pokazatelj.

Kako to obično biva, ako smo spremni na sve opcije, nema potrebe da se test nastavlja…

Svi mi pomažu i stvara se prava Čarolija. Dan je kao izmišljen, vreme kao poručeno i napravljeno baš za taj događaj. Stižu ljudi, porodica, prijatelji, saradnici, kolege, bivši studenti, klijenti… To mi stvara neopisiv osećaj radosti. Dobijam cveće, tablu na kojoj piše Enjoy the moment, ešarpu sa Balija, keksiće od urme,… Primam te poklone čistog srca i shvatam koliko je u tome šarenolikosti i beskrajno sam zahvalna na svim tim ljudima koji čine moj život. Bez njih ništa ne bi imalo smisla, pa ni ova izložba. Setim se jednog od svojih učitelja koji nas je ostavio sa porukom Čovek je Čoveku sve i apsolutno se slažem sa tim. Uvek sam u to verovala, a sad to sve više i osećam.

Poseban utisak ostavili su mi dečiji doživljaji mojih slika. Deca su prosto oduševljena slikama. Neki kažu to je zato što su slike šarene. Nisu one samo šarene, u tim slikama ima nečega što deca jako lako vide i prepoznaju jer gledaju srcem. Neki odrasli još uvek mogu to da osete, ali mnogo njih tu sposobnost izgubi u racionalnim mislima, obavezama i pojavi koju nazivaju život. A život treba da se doživi, a doživeti život ne može se bez srca.

Izložba je potpuno opravdala naziv „Plutajući u svetlosti“ jer za mene je ovaj dan bio baš to – plutanje u čistoj Svetlosti. Kada vidim snimak i fotografije osećam čistu sreću i da su posetioci primili baš onu poruku koju sam htela da im prenesem kroz slike, ambijent i vreme.

Jako lep osećaj i jako lep događaj ☺

P.S. Ko ga je propustio ne mora da brine sigurno će ih biti još ☺