Dr Dunja Cigić Gavrilović, psiholog o zahvalnosti

Zahvalnost – put do sreće

Poznati filozof antičkog sveta, Sokrat je smatrao da onaj ko nije zadovoljan onim što ima, ne bi bio zadovoljan ni onim što bi želeo da ima. Da li je sreća u onome što imamo ili se ona nalazi negde drugde? Svako ljudsko biće teži da bude srećno, ali su malobrojni oni koji mogu za sebe da kažu da su srećni. Da li postoji put do sreće i kako se pronalazi? – O tome razgovaramo s psihologom dr Dunjom Cigić Gavrilović koja radi kao profesorka na Visokoj školi za vaspitače u Novom Sadu, a doktorirala je baš na temu zahvalnosti. Pored nastave Dunja se bavi i psihoterapeutskim radom, a osmislila je i program „Sedam kapljica svetlosti“ koje su tehnike koje će pomoći ljudima da žive lepše, lakše i srećnije.

– Tema zahvalnosti je neistražena kod nas u nauci i moj doktorat je jedan od prvih u ovoj oblasti. Ono što sam ja u svom radu pokušala da istražim je da li zahvalnost može da se poveća i da dovede do povećanja sreće i zadovoljstva životom i kako je to sve povezano sa osobinama ličnosti. Zahvalnost je veoma složena, pa može da se posmatra kao osećanje, kao osobina i kao životna filozofija. Istakla bih da svako od nas može da odluči da postane zahvalan. Pomenula bih da je zahvalnost prisutna u svim religijama i da je to jako vredan koncept i najvrednija vrlina – jer kada smo zahvalni imamo prirodnu potrebu da delimo i da dajemo.

Kako ste došli do te teme?

– Ta tema je više mene izabrala nego ja nju. Diplomski i master rad su bili povezani s umetnošću, jer i sama slikam i veoma mi je to blisko. No, nekako nisam mogla da se odlučim šta bi bio predmet moje doktorske teze sve dok nisam otišla na jedno predavanje o sreći. Tema me je zaintrigirala da i sama sebi postavim pitanje šta je sreća i prvi odgovor koji mi se javio je bila zahvalnost! Počela sam da tražim koliko su takva istraživanja bila zastupljena u psihologiji i shvatila da i na svetskom nivou nema mnogo istraživačkih radova na tu temu.

Do kakvih ste rezultata došli u vašem istraživanju, zašto bi trebalo biti zahvalan?

– Postoji na hiljade razloga zašto bismo trebali da budemo zahvalni. Ono što bih prvo izdvojila je da ako nismo zahvalni, onda nikada nećemo biti zadovoljni, a verujem da nam je svima cilj da budemo srećni i zadovoljni. Sreća i zahvalnost su usko povezani, na sreću ne možemo direktno da utičemo – teško da bi vam bilo ko mogao dati odgovor kako da postanete srećniji. Preko zahvalnosti je to moguće, jer njenim posredstvom postajemo zadovoljniji i mirniji. Svi imamo želje koje nisu isto što i potrebe, mi svi imamo jako malo potreba, a veoma puno želja. Često poistovećujemo želje s potrebama, a kada smo zahvalni više prepoznajemo dobrobit onoga što imamo.

Da li znači da kada smo zahvalni za ono što imamo, ne želimo više ili bolje?

– Ne, to ne znači da ne težimo višem i boljem. Kada smo zahvalni pridajemo značaj onome što imamo, cenimo, vrednujemo to i zadovoljni smo zbog toga. To nas uči da uvek obraćamo pažnju na ono što imamo. Međutim, želja da imamo više i bolje ne sprečava nas da uživamo u ovom trenutu u onome što do sada imamo. Bez zahvalnosti, uz te želje mi nikada ne dostižemo zadovoljstvo! Zato što stalno težimo toj višoj stepenici, a kada nju dostignemo, opet ćemo težiti korak više i praktično nikada nećemo osetiti zadovoljstvo postignućem. Ako nismo zadovoljni onim što sada imamo, kako ćemo biti zadovoljni s onim što budemo imali više, šta god to bilo?

Da li zahvalnost može da pomogne da se prevaziđe osećaj unutrašnjeg nedostatka koji mnogi ljudi imaju?

– Zahvalnost može puno da pomogne da se izađe iz tog kruga želja. Mislim da smo danas, više nego ikada, stimulisani da želimo više. Stalno se radi da se nešto poboljša u modernim tehnologijama: novi telefon, kompjuter… pa to ubrzo bude prevaziđeno. Tu trku teško da možemo dobiti, zato je zahvalnost za ono što imamo pravi put da izađemo iz tog začaranog kruga. Ne mora to da bude samo na materijalnom planu – to može da bude rad na sebi. S time se srećem i u svom psihoterapeutskom radu i moj savet bi bio: da umesto da stalno radite da poboljšavate sebe, radite tako da prihvatite sebe i onda ćete biti zadovoljni! Iz prihvatanja sebe i vrednovanja onog što imamo, što smo postigli – iz toga proističe zadovoljstvo i sreća.

Šta može da blokira osećaj zahvalnosti?

– Narcizam i zavist su suprotnosti zahvalnosti. Svet je danas narcisoidan i zato se zapadni čovek mnogo više zapanji kada ode u Indiju ili neku drugu zemlju gde je većina stanovništva siromašna, pa vidi koliko su tamo ljudi nasmejani. To samo govori koliko smo mi vezali našu sreću za razne vrste uslovljavanja: ne mogu da budem srećan ako nemam to i to, ako nemam momka, ako ne idem na letovanje, ako nemam posao… Zbog tih uslova mi sebe poprilično ograničavamo. Osim toga, vrlo je važno da ne uzimamo ono što imamo i one ljude koji su s nama zdravo za gotovo, a to najčešće radimo. U istraživanjima je pokazano da se za 3 meseca mi možemo navići na sve: čak i naše životne želje kada ih dostignemo posle tog vremena postaju nešto što nam je obično i za šta mislimo da nam pripada. Što samo govori da dobijanje novog stana, boljeg posla i sl. ne mogu da nas na dubljem nivou učine srećnim! Ali pronalaženje smisla da.

Mnogi smatraju da je lako biti zadovoljan kada je sve potaman, ali kako biti zadovoljan kada naiđu teški trenuci, kada se nanižu nevolje?

– Nije lako, a prema mojim istraživanjima nije lako ni kada je sve potaman. Zahvalnost može da bude naša odluka. Mi možemo da odlučimo da nam nešto fali iako imamo sve, a možemo da odlučimo i da budemo zadovoljni onim što imamo. Preporučila bih knjigu Joganande, čuvenog indijskog jogija „Kako uvek biti srećan“ gde on daje odgovore baš na takva pitanja. Ako smo zahvalni u svakoj situaciji, onda nam to postaje životna filozofija i za nas prestaje da postoji razlika između onog što imamo i onog što nemamo.

Vi predajete budućim vaspitačima, kako negovati zahvalnost i tako povećati sreću generacije koje dolaze?

– To nije lak zadatak, jer mi nismo naučeni da prepoznajemo te dobrobiti. Doduše, učimo decu da kažu hvala, ali to nije taj unutrašnji osećaj zahvalnosti, to je samo pristojnost. Decu je najbolje naučiti da budu zahvalni ako smo i sami takvi – tzv učenje po modelu je najdelotvornije. Svako od nas pre nego što počne da uči nekog drugog, prvo bi to kod sebe trebalo da promeni. S druge strane, deca umeju da se raduju malim stvarima koje su nama odraslima često beznačajne i to je nešto što bi mi trebali od njih da naučimo.

Koliko kućni ljubimci mogu da doprinesu sreći i osećaju zahvalnosti?

– Smatram se da je ljudima koji nisu imali kućnog ljubimca jedan deo duše ostao neaktiviran. Zaista mislim da kućni ljubimci mogu da nam otkriju sasvim jedan novi svet i pogled na život koji ni sa čim drugim ne može da se poredi. Oni su stalni izvor sreće i zahvalnosti. Veoma sam zahvalna što imam psa dalmatinca Manua, koji je za mene nepresušan izvor radosti.

Na čemu ste vi još zahvalni?

– Zahvalna sam za mnogo stvari i trudim se da to prenesem na druge ljude. Veoma sam zahvalna za sve ljude koji me okružuju i trudim se da ih ne prihvatam zdravo za gotovo. Umem da se radujem malim i običnim stvarima, radujem se kada naučim nešto novo, zahvalna sam kada inspirišem druge.
Razgovarala: Marina Jablanov
Izvor: Dnevnik